Kolektivna odbrana i Partnerstvo za mir kao garanti stabilnosti

“Stranke ovoga Ugovora potvrđuju svoju vjeru u ciljeve i načela Povelje Ujedinjenih nacija i svoju želju da žive u miru sa svim narodima i svim vladama. One su odlučne čuvati slobodu, zajedničko naslijeđe i civilizaciju svojih nacija, temeljene na načelima demokratije, slobode pojedinca i vladavine prava. One teže promovisati stabilnost i napredak na sjevernoatlantskom području. One su odlučne ujediniti svoje napore za kolektivnu obranu i očuvanje mira i sigurnosti”, navodi se u preambuli Sjeveroatlantskog ugovora potpisanog od strane 12 država osnivača NATO-a, u Vašingtonu, 4.12.1949.

U Ugovoru se u članu 2. pored ostalog ističe da će “stranke pridonositi daljem razvoju mirnih i prijateljskih međunarodnih odnosa jačajući svoje slobodne institucije, promovišući bolje razumijevanje načela na kojima su utemeljene te institucije, i promovišući uslove stabilnosti i napretka” dok najpoznatiji, član 5. garantuje članicama kolektivnu sigurnost, jer će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih:

“Stranke su saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih te su stoga saglasne da će, u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, u ostvarivanju prava pojedinačne ili kolektivne samoobrane priznatog članom 51. Povelje Ujedinjenih nacija, pomoći stranki ili strankama koje su napadnute, preduzimajući odmah, pojedinačno i zajedno s drugim strankama, mjere koje se smatraju potrebnim, uključujući upotrebu oružane sile, radi uspostavljanja ili održavanja sigurnosti sjevernoatlantskog područja. Svaki takav oružani napad i sve mjere preduzete kao rezultat tog napada odmah će biti prijavljeni Vijeću sigurnosti. Takve mjere će prestati kada Vijeće sigurnosti preduzme mjere potrebne ponovo za uspostavljanje i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.”

Nakon završetka “Hladnog rata” NATO je, pored odbrambenog segmenta, pažnju posvećivao drugim pitanjima, te su s ciljem osiguravanja stabilnosti, ekonomski, društveni i neki drugi aspekti dolazili u fokus, pri čemu je dijalog i saradnja sa partnerima sve više dobijala na značaju.

Upravo je takav novi pristup bio i jedan od razloga osnivanja Partnerstva za mir koji je od strane NATO-a pokrenut 1994. godine, te se u Okvirnom dokumentu Partnerstva za mir usvojenom na Samitu u Briselu, 10.01.1994. godine, pored ostalog navodi da je “Partnerstvo  osnovano kao izraz zajedničkog uvjerenja da se stabilnost i sigurnost u evroatlantskoj zoni mogu postići samo kroz saradnju i zajedničko djelovanje”, te da su “zaštita i promovisanje osnovnih sloboda i ljudskih prava, očuvanje slobode, pravde i mira kroz demokratiju zajedničke vrijednosti fundamentalne za Partnerstvo.”

S obzirom na to da se zasniva na praktičnoj saradnji i usvajanju demokratskih principa koji predstavljaju i temelj samog Saveza, u dokumentu se apostrofira da je je svrha Partnerstva za mir da poveća stabilnost, smanji prijetnje miru i izgradi jake sigurnosne odnose između pojedinih država partnera i NATO-a, kao i među državama partnerima.

Deset godina kasnije, na Samitu u Istanbulu, usvojen je i pokrenut novi Akcioni plan partnerstva koji je između ostalog imao “za cilj jačanje napora država partnera da započnu i sprovedu reformu i restrukturiranje odbrambenih institucija kako bi ispunile domaće potrebe kao i međunarodne obaveze”.

Na NATO samitu u Rigi 29.11.2006. godine, Bosna i Hercegovina, zajedno sa Republikom Srbijom i Crnom Gorom, pozvana je da pristupi Programu Partnerstvo za mir, što su sve tri države i učinile potpisivanjem Okvirnog dokumenta 14.12. 2006. godine u Briselu.

U međuvremenu, Hrvatska, Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija postale su punopravne članice NATO-a, BiH je ušla u Akcioni plan za članstvo (MAP) u NATO-u, a Republika Srbija je nastavila da razvija mehanizme saradnje sa NATO-m pored ostalog putem Finalne liste događaja (Individualnog programa partnerstva i saradnje), Individualnog akcionog plana partnerstva, Programa za izgradnju integriteta, Komiteta i radnih grupa NATO-a, Koncepta operativnih sposobnosti, Povjerilačkih fondova Programa Partnerstvo za mir, Programa za unaprjeđenje obrazovanja u oblasti odbrane (DEEP), ali i drugih, specifičnih oblika saradnje.

Fondacija Humanity in Action BiH predstavila je nedavno rezultate tromjesečnog projekta Odbrana evroatlantskih vrijednosti u BiH, a koji upućuju na to da mladi ljudi u našoj zemlji “prepoznaju NATO kao svojevrsni garant mira u državama članicama, te da saradnja i članstvo služe kao mehanizam stabilizacije političkih prilika i otvaraju mogućnosti za investicije i privredni rast”. To je u nedavnom intervjuu za Oslobođenje potvrdio izvršni direktor te organizacije Jasmin Hasić, dodajući i da je njihova percepcija da članice NATO-a “nastoje da poboljšaju svoju saradnju na brojnim pitanjima u više dimenzija, a koja vode izgradnji stabilnijih društava”.

Da je “primarna ideja osnivanja NATO saveza nakon Drugog svjetskog rata bila sigurnost njenih članica, da bi ta sigurnost vremenom stvorila stabilno okruženje koje nudi najpovoljnije uslove za rast ekonomije, a samim tim i zavidan životni standard”, slažu se i u Institutu za geopolitiku, ekonomiju i sigurnost (IGES), a kada je Zapadni Balkan u pitanju, i iz samog NATO-a su često dolazile i dolaze poruke da je misija Alijanse sačuvati stabilnost te regije.

Upravo su te riječi upućene tokom drugog dana sastanka ministara spoljnih poslova zemalja članica NATO-a održanog u Rigi početkom decembra prošle, 2021. godine, tom prilikom je i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg potvrdio da je Zapadni Balkan strateški važna regija za NATO, ali i da “rast napetosti u odnosima Kosova i Srbije te u slučaju Bosne i Hercegovine, izaziva zabrinutost među članicama Saveza”.

generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg

Kad je NATO u pitanju, osim što, kako je Stoltenberg izjavio, situacija s navedenim zemljama izaziva zabrinutost, zajedničko za nabrojane zemlje je da samo još one na području Zapadnog Balkna nisu članice Alijanse.

Sa druge strane, i pored političkih previranja u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, u tim zemljama stabilnost kao takva nije tema, kako na unutrašnjem, tako ni na spoljnopolitičkom planu. Zašto je to tako, odgovor se može potražiti u činjenici da su te države punopravne članice NATO saveza. Jednom kada zemlja ostvari taj status, bez obzira na političke procese i turbulencije unutar nje, a koje su sastavni dio demokratskih procesa, sama stabilnost, suverenitet i teritorijalni integritet države ne mogu biti dovedeni u pitanje.

Bivša zamjenica generalnog sekretara NATO-a Rose Gottemoeller, inače prva žena na toj poziciji u istoriji Alijanse, u intervjuu za N1 datom prije nekoliko dana, kao odličan poznavalac prilika na Balkanu, takođe se osvrnula i na trenutno stanje u Bosni i Hercegovini.

Bivša zamjenica generalnog sekretara NATO-a Rose Gottemoeller

“Politička situacija u Bosni i Hercegovini je vrlo krhka i komplikovana” izjavila je Gottemoeller, te izrazila pored ostalog zabrinutost “da bi moglo biti napora da se ponište osnovni aranžmani koji su sklopljeni Dejtonskim sporazumom”.

Izrazivši i nadu da će se u Bosni i Hercegovini, kako je rekla, pronaći ravnoteža između različitih suprotstavljenih snaga i biti u mogućnosti da zemlja ide naprijed, podsjetila je i da je BiH na listi kandidata za članstvo u NATO-u.

“Zaista bih voljela da vidim da ona zauzme svoje mjesto zajedno sa drugim zemljama na Balkanu, uključujući ne samo Republiku Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru, već i Albaniju i druge koje su se pridružile NATO-u posljednjih decenija”, izjavila je tom prilikom bivša zamjenica generalnog sekretara NATO-a, dodajući i da cilj treba da bude i članstvo u Evropskoj uniji.

Kako sve izgleda iz perspektive posljednje države koja je postala punopravna članica NATO-a, Sjeverne Makedonije, možda najbolje oslikavaju izjave bivšeg premijera te zemlje Zorana Zaeva. Tako je uoči referenduma o promjeni imena, Zaev poručio građanima da “moraju prihvatiti novo ime države ili se suočiti s “nestabilnošću” i “izolacijom” u budućnosti”.

bivši premijer S. Makedonije, Zorana Zaeva

Nakon što su građani njegove zemlje izabrali ovo prvo, te je zastava Sjeverne Makedonije podignuta zajedno sa zastavama ostalih 29 članica NATO-a, Zaev je potvrdio da je “članstvo u NATO-u za region, za Zapadni Balkan, Jugoistočnu Evropu vrijedno postignuće, jer znači veću stabilnost i sigurnost, te donosi strane i direktne investicije”.

Da će Alijansa nastaviti da promoviše stabilnost na Zapadnom Balkanu, početkom 2022. godine još jednom je izjavio Stoltenberg, potvrdivši da budućnost regiona vidi, kako je rekao, u evroatlantskoj saradnji i integraciji za one koji to žele.

“Odlučni smo da pomognemo zemljama regiona da sprovedu reforme za dobrobit njihovih građana. To nije lak put. Zahtjeva stvarnu posvećenost i stvarni napredak u reformama i pomirenju, ali je moguć, što su pokazale Crna Gora i Sjeverna Makedonija”, podsjetio je generalni sekretar Alijanse, ali i uputio poziv svim liderima u regionu “da pokažu svoju posvećenost reformama i pomirenju kao ključnim za konsolidaciju stabilnosti širom regiona”.

Nova ideja RS 2030

Objavljivanje ovog teksta omogućeno je podrškom Ministarstva vanjskih poslova Republike Češke. Tekst odražava stav njegovog autora, a ne nužno i stav Republike Češke.

Leave a Reply

Your email address will not be published.