Čiji je naš izbor?

Da srpskoj politici nedostaje sposobnost strateškog planiranja nije dijagnoza nekih stranih zluradnika ili domaćih mutivoda, već njegovih najvećih političkih, naučnih i kulturnih umova koji istovremeno nose epitete i najvećih i najboljih rodoljuba.

Ne odnosi se ta dijagnoza ni samo na današnje doba, već je bila aktuelna kroz cijelu modernu istoriju. Moglo bi se reći i da je u pitanju hronična autoimunološka bolest srpskih političkih elita, zbog koje je nacionalna sudbina prolazila kroz traumatična i tragična stanja, tumarala iz krajnosti u krajnost, pobjede pretvarala u poraze, vrline u slabosti, a zajedničku prošlost ispunili brojni krajputaši masovnih žrtava kratkovidih odluka, iracionalnih poteza, ideoloških promašaja, zabluda i samoobmana!
Nisu globalne okolnosti, geopolitička prestrojavanja, balkanske samoubilačke igre često ni dozvoljavale srpskom društvu da se oporavi, sabere, organizuje, da poživi dovoljno dug period bez ratova, seoba, ljudske, materijalne i duhovne obnove, podigne institucije, iznjedri vrsnu elitu, odškoluje stručnjake, omrsi se standardom i slobodom, ali krivicu za to ne treba tražiti samo na nekoj drugoj ili trećoj strani, već se zagledati u sopstveno nacionalno biće, preispitati stanje kolektivne svijesti, domete, kompetencije, vitalnost, izvorišta snage, ideja, vizija.

Da li Republika Srpska ide ka Evropskoj uniji, koliko se opire NATO-integracijama, dokle može da baštini Dejtonski sporazum, koliko i kako modernizuje i reformiše javnu upravu, na kojim stranama traži i razvija savezništva, koliko ulaže u kulturu i obrazovanje, na koji način pokazuje
poštovanje prethodnicima a kako usmjerava podmladak, čuva identitet, podiže samopouzdanje itd.


Kolika su ulaganja, cijene, kakve žrtve, prognoze, koji su rezervni planovi, faktori iznenađenja, gdje su manevarske mogućnosti? Ko na ova i ovakva pitanja treba da odgovara, gdje su adrese na kojima se promišlja, pretresa, planira, razrađuje, koliko autoriteta, znanja i odgovornosti se unosi, koliko vremena posvećuje, kakvi potencijali mobilišu? Da li Republika Srpska ima timove stručnjaka, institute, istraživačke centre, konsultante, formalne ili bar neformalne kružooke, a da nisu u pitanju isključivo partijski i ideološki podobnici, leziljebovići i klimoglavci koji bi samo
stvarali privid da se tako važne i sudbonosne odluke ne donose samo u jednoj glavi, na jednom kanabetu, a potom se samo razglašavala već svršena priča, tobožnjim parlamentarnim debatama i glasanjem, medijski servirala gotova stvar, kupovao pristanak, iznuđivala saglasnost, diktirao javni interes. Tu se ne može govoriti o slobodnom izboru, kolektivnoj volji, a kada se ta to nadovežu i vrlo česte promjene političkog mišljenja, neprincipijelne političke odluke, efekti takozvanih medijskih panika u kojima bi se određeni događaji predstavljali kao prelomni i sudbonosni, a onda naglo i bez objašnjenja nestajali iz javnosti, očigledno je zašto sva istraživanja javnog mnjenja pokazuju ogromno nepovjerenje u političke institucije, zašto se više orijentiše prema autoritarnim pojedincima nego prema načelima, zakonima, pravilima.

Čiji je naš izbor?
Odgovornost za kolektivnu budućnost snose i oni isključeni, nezainteresovani, ravnodušni, uplašeni, ogorčeni, frustrirani, zavedeni, koristoljubivi, tvrdoglavi, podmitljivi. Šta su naši strateški ciljevi i nacionalni interesi pitaju se i apolitični, autistični, autodestruktivni, oni koji se spremaju za bijeg od neizvjesnosti i besperspektivnosti ili su već pobjegli. Kuda idemo određuju i oni koji ne žele o tome da odlučuju, koji ne mogu da sastave ni kraj sa krajem, a kamoli da promišljaju o tako teškim i složenim pitanjima. Da, da. Pitaju se i izdajnici, plaćenici, plagijatori, sjecikese i kriminalci, botovi, rođaci i ljubavnice po raznim kabinetima… Valjda nikome ne treba dokazivati kako!?
To šta nam planiraju nekakvi strani špijuni, zavjerenici, scenaristi, ambasadori, kakvi su interesi Amera i Rusa, multinacionalnih kompanija, instruktora iz terorističkih kampova, njihovih duhovnih inspiratora, Trampovih ili Putinovih savjetnika, stvarnih i izmišljenih protivnika, manje
je važno od onoga šta planiramo – mi! Šta god pod tim „mi podrazumijevali! Jer na to jedino možemo da utičemo! Budućnost nikoga neće pitati za alibi, da li je bio gladan, dokon, zaokupljen drugim mislima, zaslijepljen mržnjom ili prisiljen da ćuti. Društvo koje ne zna ni gdje je bilo, teško da može vidjeti kuda ide, a ako u njemu nema međusobnog povjerenja, poštovanja, ako su javni moral, vitalni nacionalni interesi ili strateške ideje nešto što je svedeno na volju vrlo uskog kruga ljudi koji nikoga ne slušaju, nikakvu kritiku ne prihvataju, ni za šta ne polažu račune, zna se i o kakvoj avanturi se radi i kakva nas sudbina čeka!

Uostalom, pogled unazad prorokuje dovoljno!

Autor: Đorđe Vuković, profesor na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Banjoj Luci

Leave a Reply

Your email address will not be published.